Mast, ražanj i dječji ispadi

“Još nemrem vjerovat da će ovako fino kuhat i u tome guštat najmršavija i najizbirljivija curica koju pamtim!”. Neviđeno me zabavio ovaj komentar osnovnoškolske drugarice koji je ostavila kada sam pokrenula FB profil Gladne Mile.

Prvo, ja nemrem vjerovat da se netko koga nisam vidjela dvadesetak godina toga još sjeća. Okej, stvarno sam bila žgoljo žgoljavi, a to se izgleda ne zaboravlja. Očito se nije zaboravilo ni koliko sam gnjavila. Drugo, već neko vrijeme u glavi slažem tekst i priznanje o svojim dječjim prehrambenim navikama (ispadima?) i baš sam nekoliko dana prije ovog komentara s mamom provjeravala jesam li sve dobro zapamtila.

Jesam. Bila sam apsolutno nemoguća. No, stvari nisu bile jednostavne na način – jedem pohanog piceka i krumpire, a mrzim jetrica. O, ne, situacija je bila mnogo kompleksnija i potpuno nepredvidljiva. Bilo je dana kad nisam htjela ni čaj popiti (ni kakao ni mlijeko ni ništa), a bilo je i nekih iznimno čudnovatih trenutaka za dijete koje kao ništa ne jede te pogotovo ne voli meso. I potajice ga vadi van iz ruske salate. I skriva iza ormara.

Prvi nonsens, kozje mlijeko je stvarno intenzivno i, koliko pamtim, druge je trebalo tjerati da ga barem pomirišu. Ja sam ga obožavala.

Recimo, spomenuto pohano, koje voli svaki normalan klinac, uopće mi nije bilo napeto. Ali zato, tuna iz konzerve i burek od sira iz pekare, onaj najgori, trokutasti, e, to je bila špica. Ne mogu ni zamisliti horor moje majke i bake koje su pod normalno pravile normalne bosanske pite. No, ništa od svega ovoga nije bilo vječno pravilo, stvari su se mijenjale iz dana u dan.

Postoji tako par događaja koji se posebno pamte, a nekih se i sama sjećam. I mislim da su oni bili jedini znak, tračak nade, da neću ostati prehrambeno dete kreten zauvijek.

Prijatelji kozlići

Do negdje moje desete godine života, svakog smo ljeta, osim na more, išli i u vikendicu koju smo imali u Lici. Tamo sam imala svoje frendove lokalce, a oni su pak imali svoje stado koza i jarića s kojima sam redovno išla na ispašu. Svakog bih dana za nadnicu zaradila pola litre još toplog kozjeg mlijeka koje sam u pivskoj flaši nosila kući. Prvi nonsens, kozje mlijeko je stvarno intenzivno i, koliko pamtim, druge je trebalo tjerati da ga barem pomirišu. Ja sam ga obožavala. A obožavala sam i te kozliće, bili su moji frendići. Dok jednog ljeta neke od njih nisu okrenuli na ražnju. Čovjek bi očekivao da će žgoljava curica roniti suze. Prema svjedočenju roditelja, žgoljava curica je jurcala uokolo s komadom mesa u ruci i ustima, bez kruha, i vikala “jel’ ima jooooš?”. Suza je eventualno potekla kad se sve pojelo pa više nije bilo “još”.

Janjeće bakanalije

Svake godine, kad bi se vraćali s tog istog ljetovanja, stajali smo, najčešće u Zdihovu, kako bi didi kupili i donijeli janjeću glavu, njegovu omiljenu poslasticu. Došli bi u Zagreb, ja bih se didi parkirala u krilo i uredno smo tukli po glavuši dok je ne bi slistili. Mljackala sam janjeći mozak bez ikakvih problema. Jedino nisam htjela jesti oči, to bi dida riješio. Ali nisu me te oči pretjerano uznemiravale.

Što bi drugo djevojčica koja ništa ne jede, nego iščupkala kilu friškog bijelog kruha, mazala svakim komadićem po “oznojenoj” svinjici i trpala to u usta.

Odojak iz Dva volana

Druga viksa bila je u blizini Zagreba, točnije, u Gornjem Dragonošcu. A tamo je pak bio, vjerojatno još uvijek i jest, slavni objekt Dva volana (navodno vlasništvo tate i sina kamiondžija) koji je objedinio dućan, birtiju, stol za biljar i ražanj za odojke. Sve što jednom selu treba. Uglavnom, jednom prilikom tata i ujo otišli su na biljar, poveli mene i bratiće, a to se fantastično poklopilo s vrućim, tek okrenutim odojkom koji se još cijedio s ražnja. Što bi drugo djevojčica koja ništa ne jede, nego iščupkala kilu friškog bijelog kruha, mazala svakim komadićem po “oznojenoj” svinjici i trpala to u usta.

Kruha i masti

Zadnji adut kojeg se sjećam je kruha-masti s naslovne fotografije. Time me je, čini mi se, isto dida hranio. Mast bi uredno posolili, ja bih to uredno sažvakala. U ova kasnija vremena, tamanim mast i s crvenom paprikom i lukom, jedino nikad nisam prokljuvila zašto bi je itko šećerio. Obožavala sam i mast od novogodišnjeg pečenja koja se stisne i ohladi u tepsiji. To mi je čisti umami i dan danas. Pečenje me tad uopće nije zanimalo, ali maščoba je bila najbolja na svijetu.

Nema valjda više niti jedne namirnice koju ne volim i ne jedem, ili je barem ne bih probala, a na crveno i krvavo meso, sjekutići mi svaki put još malo narastu i naoštre se.

Jedina zajednička logika koju mogu pronaći u ovim dječjim ispadima jest – mast i ražanj. Otkud ta fascinacija, je li organizam sam tražio neke masnoće ili me jednostavno trebalo zabaviti da bih se zainteresirala za hranu, nemam pojma.

Ali smiješno mi je sve to skupa, cijeli proces od tada do danas. Nema valjda više niti jedne namirnice koju ne volim i ne jedem, ili je barem ne bih probala, a na crveno i krvavo meso, sjekutići mi svaki put još malo narastu i naoštre se. Zapravo, prilično me nervira kad netko ima raspon od tri namirnice koje vrti cijeli život, rastužim se kad vidim po firmama da ljudi iz dana u dan naručuju pileća prsa na naglo i pommes frites i generalno se prenemažu oko hrane, brljave po tanjurima i gledaju upitno u svaki zalogaj kao da će zalogaj pojesti njih, a ne obrnuto.

Dijelom je to sigurno zbog gastronomskog faha kojim se bavim zadnjih godina, dijelom jer sam naprosto nekad u međuvremenu odrasla i riješila se svoje dječje obijesti, ali, eto, danas se ja mami čudim što ne voli krvavice i parmezan.

Kuhanje s predumišljajem: Tjedan dana na bazi sataraša i šalše
August 9, 2016

Je li to socca? Jel’ pizza?
July 14, 2016

Povratničke polpete
June 20, 2016

Dan za kukuruz blues
September 24, 2015

Jaja u umaku od rajčice. Za dvoje.
August 7, 2015

Šverc desert: Crumble s kruškama i kupinama
August 6, 2015