Sreća i tuga, naizmjenično i istovremeno. Milijun kilometara čaršijskim uličicama, u krug i opet. Glatka kaldrma. Vizualni, zvučni i mirisni napad od kojeg srce titra. Bosanska kafa i kocka šećera. Sok od ruže. Ćevap, ćevap i još jednom ćevap. Razvaljena i napuštena zgrada s napuštenim psima. Obnovljena, grandiozna Vijećnica. Ezan i zvona. Vjenčić bamije kupljen na ulici. Sfrkane pite i bureci, hrana koju bih jela za posljednji obrok. Slatko okupano u agdi. Mamina ulica, bivša Vase Miskina, i milijun ljudi. Travnički sir s Markala. Galerija 11/07/95 i puno tuge. Miss Sarajevo i puno suza. Vidljiv i nevidljiv trag. I strah da sve ide unatrag.
Pa iznova, čaršijom u krug i opet. Moje, iako nije moje. Emotivni kuršlus kojeg ne znam objasniti, postoji samo tad i tamo. Sve je gdje je nekad bilo, i ništa nije. Tako lijepo i tako tužno. Naizmjenično i istovremeno.
*Za naslov posuđen stih pjesme “Lijepa Alma” poratnog Zabranjenog pušenja
Krasne fotografije. Medjutim, tvoj tekst je tako poseban. Rekla bih jednostavan, a opet rjecit; malo napisano, ali detalji uhvaceni u perfekciji. Nadam se da si se napila vode na carsiji kako bi nam opet dosla. Bujrum!
Hvala na lijepom komentaru, draga Sarajka 🙂 A vode se uvijek napijem. I uvijek opet dođem 😉